Težnja za mobilnošću uvijek je znak unutrašnje nestabilnosti.
Što okolina ima pogrešnije mišljenje o nekom taj je sve slobodniji.
Društvenost se viskoko kotira na današnjoj rang-listi vrlina. Komunikativnost takođe. Ali nema opasnijih stvari po dušu. Jer društveni i komunikativni, vječno opsjednuti idejom samoostvarenja, panično želeći da budu samo svoji i originalni, paradoksalno bivaju oblikovani predrasudama okoline i njihovi postupci ne potiču od njihove volje nego iz sulude želje da se dopadnu, da budu prihvaćeni, rado viđeni, uvijek na mjestu događaja.
Svaka ekspanzija je usporena eksplozija.
Kada se neka uspomena prizove, to se u stvari priziva ono JA iz vremena na koje se uspomena odnosi.
Što je neko nastojao da bude ozbiljniji i ozbiljnije shvaćen, sve je više tonuo u baru amaterizma ili marginalnih legendi. Ludost je mnoge uznijela na visine Parnasa.
Ako razbojnik ubije i opljačka bogatog trgovca, on čini grijeh, ali ubistva i pljačke ne bi bilo da trgovac nije podlegao smrtnom grijeh srebroljublja. Grijeh privlači grijeh.
Jer dok mašta predstavlja našem umu oblike vidljivih stvari u sadašnjosti i priprema ga, na osnovu sličnosti tih stvari s nevidljvim stvarima, da ispituje nevidljivo, ona ga vodi, na neki način, putem kojim on sam nije znao da ide.
Reklo bi se da je masovna pojava autá onaj prelomni momenat poslije kojeg su sve nepotrebne stvari stekle status prijeko potrebnih.
Nikada kretenizam nije uzeo toliko maha, gotovo prijeteći da postane svjetska religija.
Egzistenciji je nametnuto mnošto irealnih projekcija čija šarolikost zaklanja neshvatljivu jednostavnost života.
